Agresija na općinu Brčko 1992 - 1995

Općina Brčko, nalazi se na krajnjem istoku Bosanske posavine. Ona praktično predstavlja ulazna vrata u Bosansku Posavinu. Po popisu stanovništva iz 1991. godine općina je brojala 87 627 stanovnika. U ukupnoj strukturi stanovništva ove općine najmanje je bilo Srba 18 128, Hrvata je bilo 22 252, a Muslimana 38 617. Hrvatsko pučanstvo uglavnom naseljava zapadni i srednji dio općine.

Bez obzira na to što je u općini Brčko živjelo samo dvadeset posto Srba, imajući u vidu njezino značenje za ostvarivanje ukupnog velikosrpskog plana, ona je bila uračunata u srpske proračune kao njihov teritorij. Kako bi to i ostvarili, srpski ideolozi su isplanirali masovni genocid nad Hrvatima i Muslimanima. Da bi to uradili predvidjeli su više načina, prije svega, masovno uništavanje hrvatskog i muslimanskog naroda, masovno silovanje djevojaka i žena, te uništavanje kulturnih, duhovnih i materijalnih odrednica njihova povijesnog trajanja na ovim prostorima.Srbska politika etničkog čišćenja svoj praktični prikaz ima upravo na prostorima Bosanske Posavine i u općini Brčko.

Beskrajno vjerujući Armiji JNA, te nepovredivosti višegodišnjeg uvažavanja među ljudima različitih narodnosti, naizgled čvrstim međustranačkim dogovorima SDA, HDZ i SDS, tadašnja vlast u Brčkom, a i znatan broj građana iznenadio je rat. Dogovor vladajućih partija da će se 04. svibnja obaviti "demokratski" podjela općine, samo je bio mamac i lažni balon da se neometano osvoji grad i što veći broj ljudi zatoči u njemu.

Za agresiju na ovu općinu JNA se posebno pripremala u svojim utvrdama, u vojarni u Brčkom (komandant je bio pukovnik Pavle Milenković, a časnik sigurnosti kapetan Milan Petrović), u selu Krepšić, te u izdvojenom zapovijednom mjestu Sedamnaestog tuzlanskog korpusa u Pelagićevu. Općina Brčko je u svom istočnom zaleđu imala jake postrojbe JNA, te paravojne četničke postrojbe na prostoru Bijeljine: "Arkanovci","Šešeljevci","Beli orlovi" i druge. Valja dodati da su u vojarnu JNA u Brčkom mjesec dana prije agresije pristigle i paravojne postrojbe kapetana Dragana. Uvod u sam rat u ovoj općini bilo je rušenje mostova na rijeci Savi, što su 30. travnja 1992.god.u jutarnjim satima, izveli četnički diverzanti kapetana Dragana. Prema slobodnim procjenama, na pješačkom mostu u Brčkom, u trenutku diverzije, nalazilo se oko 60 ljudi, okrutno ubijenih njihovim rušenjem.

Očekivanja da će munjeviti teror i razbojništvo učiniti da i Brčko padne bez većeg otpora, ipak se nisu obistinila.Uprkos upinjanju Srbijanskih medija i lokalnih sredstava informiranja, da ubijede građane,kako im je život bezbjedan, da im to garantiraju oficiri JNA, većina Brčaka je ipak shvatila opasnost takvih poruka i povukla se u susjedna sela: Brku, Gornji i Donji Rahić, Ulice, Zovik, Maoču, Islamovac i druge, organizirajući na ovom terenu odbranu općine. U samom gradu, zahvaljujući trezvenosti i dovitljivosti nekih ljudi, organiziran je otpor i praktično uspostavljena linija odbrane u Gluhakovcu, Dizdaruši, Klancu i Broduši.

Etničko čišćenje Hrvata i Muslimana u Brčkom počinje 02. svibnja 1992.godine, da bi u narednih nekoliko dana, na raznim mjestima u gradu, bilo ubijeno nekoliko stotina građana nesrpske narodnosti. Ljudi su izvođeni iz svojih kuća i ubijani u dvorištu ili na ulici. Oni koji su preživjeli nalete četnika u prvom zahvatu, deportirani su u logore.

Najpoznatiji dio logora u Brčkom je Luka.U hangarima i krugu ove riječne luke, Muslimani i Hrvati masovno su likvidirani. Prema još uvijek neutvrđenim počnim pokazateljima, tu je na najbrutalniji način ubijeno oko 3000 ljudi. Između ostalog, ubijali su i masovnim strijeljanjem. Tijela ubijenih su bacana u Savu ili su kamionima odvoženi u svinjogojske farme i drugdje, te bagerima zatrpavana u masovne grobnice.

Između ostalih, najpoznatiji četnički zločinci su: Goran Jelisić-Adolf i Ranko Ćešić (obojicu je Međunarodni sud za ratne zločine već optužio),te Monika Ilić i Rajko Rajčić. U sportskoj dvorani "Partizan", koja se nalazi u samom centru grada,posebice prvih dana okupacije, Hrvati i Muslimani su takodje likvidirani.Civili su dovođeni u dvoranu, zlostavlani, mučeni i ubijani. Kasnije je jedan broj osoba iz Brčkog (njih oko tisucu), odveden u logor Batković, gdje su takođe zlostavljani i ubijani. U mučenju logoraša i likvidacijama u ovom logoru posebice su se isticali:Fikret Piklić, Džemal Zahirović-Špajcer (zatvorenike ubijao udarcem kamena ili lomljenjem kralježnice), Gligor Zorić, Veselin Nikolić i dugi. Poseban zločin u ovom gradu je silovanje nesrpkinja, žena i djevojaka. Masovnost i način silovanja svjedoči da se nedvojbeno radi o sustavnom, unaprijed planiranom, politički motiviranom nasilju kao posebnom obliku genocida.

Poznato je da je odmah nakon okupacije grada u restoranu "Vestfalija" otvoren bordel, u koji su dovođene nesrpkinje iz Brčkog, zbog iživljavanja četničkih zlikovaca. Tu je zlostavljan nasrpski ženski etnos, uništavan na najsvirepiji način (odsjecanjem dojki, masakriranjem tijela...). Većina tih žena je nakon perverzija nad njima ubijana, kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zločina. Gole nesrpkinje na ulicama Brčkog, stravični krici iz "Vestfalije" i Luke, ono je što pamte očevici, kao uspomena na te događaje i na to apokaliptično vrijeme i neljude.

Nakon što su branitelji općine Brčko uspostavili obranu u području sela  Boderište-Boće-Brka-Donji Rahić, te osnivanjem 108. Brčanske brigade, zaustavljen je prodor četničkog agresora u dubinu područja općine Brčko. Srpski agresor je, da bi razbio uspostavljenu obranu te okupirao astali dio općine, počinio brojne ratne zločine pucajući dalekometnim topništvom i raketirajući zrakoplovima JNA slobodni dio općine i civilno stanovništvo.

U namjeri da proširi tkz. koridor, u kasnijem razdoblju rata, četnički je agresor na brčanskom ratištu posebice jako djelovao u predjelu Boderište-Boće. Imajući u vidu gubitke koje je agresor pretrpio na ovom ratištu, hrvatsko selo Boderište je simbolički nazvano Vukovar. Ne bez razloga općina Brčko je, na žalost, sigurno jedna od općina u Bosni i Hercegovini u kojoj je četnički agresor počinio najmasovnije ratne zločine nad civilnim, Hrvatskim i Muslimanskim stanovništvom.Ovi zločini se ne mogu ni oprostiti ni zaboraviti.

 

Evo nekoliko izjava očevidaca ovih ratnuh zbivanja:

Suad Husrefović (Sudo)

Poznati Brčanski sportista,reprezentativac u odbojci,prosao je sa momčadi brojne zemlje i svijet.Sportaš i plemeniti čovjek Sudo, iznenada se našao u paklu, u jednom od brčanskih mučilišta u džamiji kod Doma zdravlja. Da bi izbjegao pakao, bivši odbojkaški reprezentativac je ponudio auto i novac jednom od četnika da ga prebaci u logor u Brezovocm Polju, gdje su bili zatočeni muslimani iz okolnih mijesta. Tu je Sudo imao jedan susret koji ga je više zabolio od svih batina koje je kao i ostali zatočenici, dobijao od raspuštane četničke bande. Bio je to sustret u krugu logora sa bivšim klupskim drugom i velikim prijateljem Sinišom Kisić, takođe nekadašnjim reprezentativcem u odbojci. Dva druga, dva prijatelja iz mladosti, prošla su jedan pored drugog, očešali se, ali jedan od njih nije htio da pogleda ovog drugog. Siniša Kisić, u četničkoj uniformi, prošao je pored Sude kao pored mrtvaca, nije ga udostojio ni pogledom. Vjerovatno je računao da će njegov prijatelj tu i skončati život. Ovaj pak, drugi, sada na slobodi, priča da nije očekivao nikakvu pomoć od siniše, želio je samo pogled u oči, ali ovaj je i to izbjegao. I da je to neko drugi učinio, nego Siniša Kisić, koji je pred sami napad na Brčko, na jednom dogovoru u Opštinskom komitetu SDP rekao: "Kako bih ja kao Srbin, mogao bilo šta pomisliti mom prijatelju Sudi, u čijoj sam kući, kod Sudine majke, više pite pojeo nego u svojoj rođenoj". Suad Husrefović je uspio pobjeći iz logora preplivajući Savu.

Ružica Bošnjaković - i sama teško ranjena u ratu.

"Kad su nas napali, bože moj, rušili su, palili i otomali. Uhitili su mi sina, Matu Bošnjakovića i susjeda Branka Gutića. Odveli su još neke iz Lipovca. Onda su odnosili stvari,kuće rušili i palili. Svi su Ivakovići u selu popaljeni. Pero, Mijo i Ivo vidjeli su svoje kuće kako gore.Sa zemljom si sravnjeni domovi Andrije Ivakovića, Marka Bojić, Ive i Mije lučića.Što nisu odveli, ubili su..." (U ovoj akciji koja je opisana,Ruža Bošnjaković je izgubila sina Matu, a Branko Gutić je izgubio ruku i nakon mjesec dana provedenih u zatočeništvu je razmijenjen i sad živi na relaciji D.Rahić-Beč).

NN-01.iz Ulica

"...U selu Ulice, odnosno u zeseoku Jasenovac, 05.svibnja 1992. ubijani su Hrvati, civili, u svojim kućama ili dvorištima. To je bilo predvečer oko pet sati. Kod nas je običaj, kad se završe poslovi, da se predvečer u dvorištu pije kava. Ljudi su tako radili i toga dana.Bilo je lijepo vrijeme.Četnička vojska je ušla u selo, zaustavila se i počela pokolj. Najveći broj ljudi ubijen je noževima. Lubanje su ljudima razbijane kundacima. Neki su strijeljani. Ubili su i mog strica, on je bio najstariji. Uhvatili ga i počeli mu lomiti ruke i noge. To su radili i drugim ljudima. Među počiniteljima ovih zločina bili su i dojučerašnji susjedi. To su Pekići i Purići..."

NN-02.iz Ulica

"...Četnička vojska, krenula je iz svog uporišta u Pelagićevu, kroz sela Marković Polje, Vukšić i Laništa te došla u Ulice. Četnici su upadali u dvorišta i kuće i činili zlodjela hrvatskom puku. Masakrirali su koga su vidjeli, gulili kožu, sjekli glave. Vidio sam njihova četiri trasportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorišta Blagoja Pekić. Hrvati, Jozo Šoljić i Marijan Stjepanović ubijeni su na licu mjesta, kao i Ivan,Augustin i Ilija Stjepanović. Mi ostali mjestani pobjegli smo u šumu..."

NN-03.iz Ulica

"...Četnici su zločin uradili 1992.god u mjestima Ulice, D.Vukšić, Laništa i Donji Rahić. Sva ova zlodjela su pomno isplanirana i pripremana od naših komšija, Srba, a cijela ideologija je režirana u zloglasnom četničkom uporištu Pelagićevu. Četnici su tada pobili Stjepanoviće: Ivana, Augustina, Marijana i Iliju, jozu Šoljić iz Ulica, Marka Bijelića, Antu Filipovića, Martu Matanović, Niku Matanović, Matu Filipović i njegovu cijelu obitelj. Posebno težak zločin se desio prilikom napada na Donji Rahić nad supružnicima Ljubom i Markom (Ipakov). Oni su na izuzetno svirep način ubijeni..."

Za izradu teksta korišteni sledeći izvori:

"Ratni zločini u Bosanskoj Posavini" autor: Dragan Lukač

"Vrijeme zločina" autori:Huzeir Bukvić i Hasan Džanić

 

Hrvati, iz Donjeg Rahića, stradali u agresiji:

 

- Antunović Marko (Markan)

- Antunović Ljuba (Markanova žena)

- Gutić Marijan (Bracko)

- Ivaković Ivo (Krka)

- Ivaković Toma (Andrijin)

- Jakšić Zoran (Žućo)

- Josić Pavo (Šefanov)

- Šimić Franjo (Šožin)

- Šimić Dragan (Ilkin)

- Knežević Kata

- Knežević Marko

 

 

Molim sve koji imaju više podataka o agresiji na naše selo da mi jave na

E-mail adresu:

webmaster@donji-rahic.com