Agresija na općinu Brčko 1992 - 1995

 Općina Brčko, nalazi se na krajnjem istoku Bosanske posavine. Ona praktično predstavlja ulazna vrata u Bosansku Posavinu. Po popisu stanovništva iz 1991. godine općina je brojala 87 627 stanovnika. U ukupnoj strukturi stanovništva ove općine najmanje je bilo Srba 18 128, Hrvata je bilo 22252, a Muslimana 38 617. Hrvatsko pučanstvo uglavnom naseljava zapadni i srednji dio općine.
Bez obzira na to što je u općini Brčko živjelo samo dvadeset posto Srba, imajući u vidu njezino značenje za ostvarivanje ukupnog velikosrpskog plana, ona je bila uračunata u srpske proračune kao njihov teritorij. Kako bi to i ostvarili, srpski ideolozi su isplanirali masovni genocid nad Hrvatima i Muslimanima. Da bi to uradili predvidjeli su više načina, prije svega, masovno uništavanje hrvatskog i muslimanskog naroda, masovno silovanje djevojaka i žena, te uništavanje kulturnih, duhovnih i materijalnih odrednica njihova povijesnog trajanja na ovim prostorima. Srpska politika etničkog čišćenja svoj praktični prikaz ima upravo na prostorima Bosanske Posavine i u općini Brčko.
Beskrajno vjerujući Armiji JNA, te nepovredivosti višegodišnjeg uvažavanja među ljudima različitih narodnosti, naizgled čvrstim međustranačkim dogovorima SDA, HDZ i SDS, tadašnju vlast u Brčkom, a i znatan broj građana iznenadio je rat. Dogovor vladajućih partija da će se 04. svibnja obaviti "demokratski" podjela općine, samo je bio mamac da se neometano osvoji grad i što veći broj ljudi zatoči u njemu.
Za agresiju na ovu općinu JNA se posebno pripremala u svojim utvrdama, u vojarni u Brčkom (komandant je bio pukovnik Pavle Milenković, a časnik sigurnosti kapetan Milan Petrović), u selu Krepšić, te u izdvojenom zapovijednom mjestu Sedamnaestog tuzlanskog korpusa u Pelagićevu. Općina Brčko je u svom istočnom zaleđu imala jake postrojbe JNA, te paravojne srpske postrojbe na prostoru Bijeljine: "Arkanovci", "Šešeljevci", "Beli orlovi" i drugi. Valja dodati da su u vojarnu JNA u Brčkom mjesec dana prije agresije pristigle i paravojne postrojbe kapetana Dragana.
Uvod u sam rat u ovoj općini bilo je rušenje mostova na rijeci Savi, što su 30. travnja 1992. god. u jutarnjim satima, izveli diverzanti kapetana Dragana. Prema slobodnim procjenama, na pješačkom mostu u Brčkom, u trenutku diverzije, nalazilo se oko 60 ljudi, okrutno ubijenih njihovim rušenjem.
Očekivanja da će munjeviti teror i razbojništvo učiniti da i Brčko padne bez većeg otpora, ipak se nisu obistinila.Unatoč propagandi srbijanskih medija i lokalnih sredstava informiranja, da uvjere građane, kako im je život siguran, da im to garantiraju oficiri JNA, većina Brčaka je ipak shvatila opasnost takvih poruka i povukla se u susjedna sela: Brku, Gornji i Donji Rahić, Ulice, Zovik, Maoču, Islamovac i druge, organizirajući na ovom terenu odbranu općine. U samom gradu, zahvaljujući trezvenosti i dovitljivosti nekih ljudi, organiziran je otpor i praktično uspostavljena linija odbrane u Gluhakovcu, Dizdaruši, Klancu i Broduši.
Etničko čišćenje Hrvata i Muslimana u Brčkom počinje 02. svibnja 1992. godine, da bi u narednih nekoliko dana, na raznim mjestima u gradu, bilo ubijeno nekoliko stotina građana nesrpske narodnosti. Ljudi su izvođeni iz svojih kuća i ubijani u dvorištu ili na ulici. Oni koji su preživjeli nalete Srpske vojske u prvom zahvatu, deportirani su u logore.
Najpoznatiji logor u Brčkom je Luka. U hangarima i krugu ove riječne luke, Muslimani i Hrvati masovno su likvidirani. Prema još uvijek neutvrđenim točnim pokazateljima, tu je na najbrutalniji način ubijeno oko 3000 ljudi. Između ostalog, ubijani su i masovnim strijeljanjem. Tijela ubijenih su bacana u Savu ili su kamionima odvoženi u svinjogojske farme i drugdje, te bagerima zatrpavana u masovne grobnice. Jedna takva grobnice je nedavno otkrivena u Goricama. Tijela pronađena u toj masovnoj grobnici su indentificirana i sahranjena.
U sportskoj dvorani „Partizan", koja se nalazi u samom centru grada, posebice prvih dana okupacije, Hrvati i Muslimani su masovno likvidirani. Civili su dovođeni u dvoranu, zlostavlani, mučeni i ubijani. Kasnije je jedan broj osoba iz Brčkog (njih oko tisuću), odveden u logor Batković, gdje su takođe zlostavljani i ubijani.
Poseban zločin u ovom gradu je silovanje žena i djevojaka hrvatske i bošnjačke nacionalnosti. Masovnost i način silovanja svjedoči da se nedvojbeno radi o sustavnom, unaprijed planiranom, politički motiviranom nasilju kao posebnom obliku genocida.
Poznato je da je odmah nakon okupacije grada u restoranu "Vestfalija" otvoren bordel, u koji su dovođene nesrpkinje iz Brčkog, da bi se na njima iživljavali. Žene i djevojke su zlostavljane i uništavane na najsvirepiji način (odsjecanjem dojki, masakriranjem tijela...). Većina tih žena je nakon perverzija nad njima ubijana, kako bi se izbrisali tragovi ovih morbidnih zločina. Gole nesrpkinje na ulicama Brčkog, stravični krici iz "Vestfalije" i Luke, ono je što pamte očevici, kao uspomena na te događaje i na to apokaliptično vrijeme.
Nakon što su branitelji općine Brčko uspostavili obranu u području sela Boderište – Boće – Brka - Donji Rahić, te osnivanjem 108. Brčanske brigade, zaustavljen je prodor srpske vojske u dubinu područja općine Brčko. Srpska je vojska, da bi razbila uspostavljenu obranu, okupirala ostali dio općine, počinila brojne ratne zločine pucajući dalekometnim topništvom i raketirajući zrakoplovima JNA (Jugoslovenska narodna armija), slobodni dio općine i civilno stanovništvo. U namjeri da proširi tkz. koridor, u kasnijem razdoblju rata, srpska vojska je na brčanskom ratištu posebice jako djelovala u predjelu Boderište-Boće. Imajući u vidu gubitke koje je su tom prilikom srbi pretrpili na ovom ratištu, hrvatsko selo Boderište je simbolički nazvano Vukovar. Ne bez razloga općina Brčko je, na žalost, sigurno jedna od općina u Bosni i Hercegovini u kojoj je srpska vojska počinila najmasovnije ratne zločine nad civilnim, Hrvatskim i Muslimanskim stanovništvom.
Ipak prava je istina da konačan pad Bosanska Posavina uopće nije doživjela, jer ona zapravo u cijelosti nikada nije ni pala budući da se održala Oraška regija i hrvatski prostor iznad Brčkog prema Majevici tj. kasnija hrvatska općina Ravne- Brčko. Na ovom sačuvanom prostoru rat je trajao u punoj svojoj žestini i uz kontinuirane i vrlo jake napade srpske vojske potpomognutih oružjem i tehnikom nekadašnje JNA sve do potpisa mira u Daytonu.
Pokazatelj tome je i činjenica da su Srbi na 6 km crte iznad Brčkog u selu Boderište za jednu akciju znali angažirati i u pripravnosti imati i do 60 tenkova.
Godine 1995. u akciji na Boderištu sudjelovale su najmanje dvije oklopno-mehanizirane srpske brigade, odnosno 16. krajiška brigada, 2. posavska, 1. semberska te dijelovi novosadskog i vakufskog korpusa. Ukupno oko desetak tisuća ljudi protiv oko 1300 Hrvata i oko 2000 Muslimana. Tragedija Bosanske Posavine ipak nije samo u mrtvima i u onima fizički stradalima, nego i u desetinama tisuća živih raseljenih širom svijeta. Tragedija Bosanske Posavine je i u tome što prava istina o mnogim čudnim i neobjašnjivim radnjama do danas nije poznata. Na postavljena pitanja ni danas odgovora nitko ne nudi.
Evo što je msgr. Vinko Puljić rekao o Posavljacima neposredno nakon završetka rata: „Teško je reći da dolazi vrijeme prestanka patnji, ali uvjeren sam da ostaju oni koji su spremni kroz patnju biti vijerni svojoj grudi, grobovima svojih otaca i upornoj borbi za jednaka prava na ovim prostorima. Nažalost, radi ne baš čiste politike mnogi su ili morali ili su zavedeni pa su napustili svoj dom, svoju grudu i grobove svojih otaca. Ipak treba priznati da je veliki broj onih hrabrih i upornih…! Čudna je to zemlja kojom mnogi vihori prohujaše i mnogo toga uništiše, ali smo puni nade da će korijenje, koje je duboko 13. stoljeća, ponovno isklijati životnom snagom vjere preko hrabrih i vijernih koji opstanu na ovoj zemlji.“
 

Evo nekoliko izjava očevidaca ovih ratnuh zbivanja:

Suad Husrefović (Sudo)

Poznati Brčanski sportista,reprezentativac u odbojci,prosao je sa momčadi brojne zemlje i svijet.Sportaš i plemeniti čovjek Sudo, iznenada se našao u paklu, u jednom od brčanskih mučilišta u džamiji kod Doma zdravlja. Da bi izbjegao pakao, bivši odbojkaški reprezentativac je ponudio auto i novac jednom od četnika da ga prebaci u logor u Brezovocm Polju, gdje su bili zatočeni muslimani iz okolnih mijesta. Tu je Sudo imao jedan susret koji ga je više zabolio od svih batina koje je kao i ostali zatočenici, dobijao od raspuštane četničke bande. Bio je to sustret u krugu logora sa bivšim klupskim drugom i velikim prijateljem Sinišom Kisić, takođe nekadašnjim reprezentativcem u odbojci. Dva druga, dva prijatelja iz mladosti, prošla su jedan pored drugog, očešali se, ali jedan od njih nije htio da pogleda ovog drugog. Siniša Kisić, u četničkoj uniformi, prošao je pored Sude kao pored mrtvaca, nije ga udostojio ni pogledom. Vjerovatno je računao da će njegov prijatelj tu i skončati život. Ovaj pak, drugi, sada na slobodi, priča da nije očekivao nikakvu pomoć od siniše, želio je samo pogled u oči, ali ovaj je i to izbjegao. I da je to neko drugi učinio, nego Siniša Kisić, koji je pred sami napad na Brčko, na jednom dogovoru u Opštinskom komitetu SDP rekao: "Kako bih ja kao Srbin, mogao bilo šta pomisliti mom prijatelju Sudi, u čijoj sam kući, kod Sudine majke, više pite pojeo nego u svojoj rođenoj". Suad Husrefović je uspio pobjeći iz logora preplivajući Savu.

Ružica Bošnjaković - i sama teško ranjena u ratu.

"Kad su nas napali, bože moj, rušili su, palili i otomali. Uhitili su mi sina, Matu Bošnjakovića i susjeda Branka Gutića. Odveli su još neke iz Lipovca. Onda su odnosili stvari,kuće rušili i palili. Svi su Ivakovići u selu popaljeni. Pero, Mijo i Ivo vidjeli su svoje kuće kako gore.Sa zemljom si sravnjeni domovi Andrije Ivakovića, Marka Bojić, Ive i Mije lučića.Što nisu odveli, ubili su..." (U ovoj akciji koja je opisana,Ruža Bošnjaković je izgubila sina Matu, a Branko Gutić je izgubio ruku i nakon mjesec dana provedenih u zatočeništvu je razmijenjen i sad živi na relaciji D.Rahić-Beč).

NN-01.iz Ulica

"...U selu Ulice, odnosno u zeseoku Jasenovac, 05.svibnja 1992. ubijani su Hrvati, civili, u svojim kućama ili dvorištima. To je bilo predvečer oko pet sati. Kod nas je običaj, kad se završe poslovi, da se predvečer u dvorištu pije kava. Ljudi su tako radili i toga dana.Bilo je lijepo vrijeme.Četnička vojska je ušla u selo, zaustavila se i počela pokolj. Najveći broj ljudi ubijen je noževima. Lubanje su ljudima razbijane kundacima. Neki su strijeljani. Ubili su i mog strica, on je bio najstariji. Uhvatili ga i počeli mu lomiti ruke i noge. To su radili i drugim ljudima. Među počiniteljima ovih zločina bili su i dojučerašnji susjedi. To su Pekići i Purići..."

NN-02.iz Ulica

"...Četnička vojska, krenula je iz svog uporišta u Pelagićevu, kroz sela Marković Polje, Vukšić i Laništa te došla u Ulice. Četnici su upadali u dvorišta i kuće i činili zlodjela hrvatskom puku. Masakrirali su koga su vidjeli, gulili kožu, sjekli glave. Vidio sam njihova četiri trasportera i grupu njihovih vojnika koji su krenuli iz dvorišta Blagoja Pekić. Hrvati, Jozo Šoljić i Marijan Stjepanović ubijeni su na licu mjesta, kao i Ivan,Augustin i Ilija Stjepanović. Mi ostali mjestani pobjegli smo u šumu..."

NN-03.iz Ulica

"...Četnici su zločin uradili 1992.god u mjestima Ulice, D.Vukšić, Laništa i Donji Rahić. Sva ova zlodjela su pomno isplanirana i pripremana od naših komšija, Srba, a cijela ideologija je režirana u zloglasnom četničkom uporištu Pelagićevu. Četnici su tada pobili Stjepanoviće: Ivana, Augustina, Marijana i Iliju, jozu Šoljić iz Ulica, Marka Bijelića, Antu Filipovića, Martu Matanović, Niku Matanović, Matu Filipović i njegovu cijelu obitelj. Posebno težak zločin se desio prilikom napada na Donji Rahić nad supružnicima Ljubom i Markom (Ipakov). Oni su na izuzetno svirep način ubijeni..."

Za izradu teksta korišteni sledeći izvori:

"Ratni zločini u Bosanskoj Posavini" autor: Dragan Lukač

"Vrijeme zločina" autori:Huzeir Bukvić i Hasan Džanić

Hrvati, iz Donjeg Rahića, stradali u agresiji:

- Antunović Marko (Markan)

- Antunović Ljuba (Markanova žena)

- Gutić Marijan (Bracko)

- Ivaković Ivo (Krka)

- Ivaković Toma (Andrijin)

- Jakšić Zoran (Žućo)

- Josić Pavo (Šefanov)

- Šimić Franjo (Šožin)

- Šimić Dragan (Ilkin)

- Knežević Kata

- Knežević Marko

Molim sve koji imaju više podataka o agresiji na naše selo da mi jave na

E-mail adresu:webmaster@donji-rahic.com