Povjest Donji Rahić
Po legendi,
prije par stotina godina, je neki Rajo živio u Slavoniji, gdje je sada Rajevo
selo. Rajo je imao tri sina. Jedan od njih je krenuo prema Račinovcima, gdje i
sada ima Rajićevo selište, dok druga dva predjoše Savu. Jedan od njih se nastani
bliže Savi u Donjem selu koje dobi ima Rajić, a drugi se naseli u današnjem
Gornjem selu tj.Gornjem Rajiću. Druga legenda govori o tome da je bilo upravo
obratno, da je Rajo iz Bosne otišao u Slavoniju. Donji Rahić se u starim maticama
upisivao samo kao Raić (Raich) ili Rajić, a tek 25. 11. 1781.godine je prvi put
imenu Raić dodano još i Donji. Zamjena slova J sa slovom H, u imenu je nastala
za vrijeme Austro-ugarske, kada se zbog greški u aostro-ugarskim uredima
unakazilo mnogo narodnih imena.
Ja imam jednu drugu
teoriju o nastanku imena sela. Moje mišljenje je da su prvi
stanovnici našeg sela, bili toliko oduševljeni prirodom i položajem sela da su
ga nazvali jednostavno Rajić tj Mali raj. Okolna sela u tom dijelu Bosanske
Posavine su većinom smještena u tada močvarnom području, izloženom mnogim
bolestima. Rajić se nalazi na blagim uzvisinama uokružen riječicama: Lukavcem,
Kolobarom i Tinjom-Lomnicom. U takvom okruženju, u kome se nalazi naše selo, ova
moja teorija, mislim ima smisla.
Rajić je mnogo
stariji nego što se to do sada mislilo. Selo ovog imena je postojalo i za
vrijeme Bosanskog kraljevstva, dok su sela Gorice i Krepšić novijeg datuma.
Područje uz Savu je slabo naseljeno, jer zbog vlage tu često vladaju epidemične
bolesti.
Krajem 14 stoljeća (1385.god.)fra Bartol Pizanski je sastavio popis franjevačkih
samostana u Bosni ("De conformitate vitae B. Francisci").
Po tom
popisu, Bosanska provincija je imala tada 7 kustodija (dijelova provincije na
čijem je čelu Kustod). Duvanjska, Grebenska, Bosanska, Usorska, Mačvanska,
Bugarska i Kovinska i 36 samostana. Zapadni dijelovi Bosne spadali su u Usorsku
kustodiju, a istočni dijelovi u mačvansku kustodiju. Usorska kustodija protezala
se od Ukrine do Brke U Usorskoj kustodiji je tada, u 14 stoljeću bilo 6
samostana. Medju njima su Skakava i Landua, a mačvanska kustodija broji 8
samostana, medju kojima su i Lab ili Laba. Niko nije ustanovio točno gdje su ta
mjesta, a slično je i sa nekim drugim mjestima iz tog popisa.Lindua bi moglo
biti Lidrovci, a Laba bi mogla biti Ljuba kod Iloka. U Posavini, kao i na
obroncima Majevice je više župa, pa bi trebalo biti i više samostana, a ne samo
Skakava, koja se sama spominje u tom popisu.
Na području samostana Skakava bila su u srednjem vijeku sledeća katolička sela;
Štrepci, Vučkovac, Hrgovi, Rajić i Žabar. Samostan Skakava
osnovan je u 14 stoljeću. Tako je popis samostana u Bosni od fra Bartola
Pizanskog iz 1385.god. ujedno i prvo pominjanje imena
našeg sela
Ne zna se kojem su se samostanu priključili franjevci skakavskog samostana,
nakon što je njihov bio porušen, jer je u prvoj polovici 16. st. bilo čestih
pomicanja i preuredbi. Vjerojatno se priključio nekom od tuzlanskih samostana –
Gornjoj Tuzli (odatle franjevci sele u Gradovrh, gdje oko 1541. podižu crkvu i
samostan sv. Marije) ili Donjoj Tuzli. Iz izvješća biskupa Franje Baličevića
(1600.) znamo da je gradovrški samostan (koji je tada imao 10 franjevaca) služio
Bos. Posavinu.
. Oko 1700.god. selo je vjerovatno opustjelo, da bi se ponovo pojavilo 1711.god.
u turskim spisima. Uz Raić u Posavini se tada spominju i sledeća sela; Štripnice,
Zovik, Domaljevac, Slatina, Tolisa, Obudovac; Jagišići i Špionica. U to vrijeme
su i Gorice bile još uvijek opustjele, jer 1717,god. Jedna Austrijska vojna
komisija nalazi pustoselinu Goricu, pokraj Save uz baru Obedu i tijeku Tinju.
U izvješću o Bosanskoj vikariji, što ga je biskup fra Pavo Dragičević dao
sastaviti na temelju pohoda
1741.-1743. i predati 1744. u Rim Zboru za širenje vjere, za župu Ravne piše
kako ju je zadnji posjetio fra Nikola Olovčić i da "više nisu vidjeli lice svoga
biskupa-pastira niti okusili duhovne hrane, tako da su se mnogi čudili kao
takvoj novini i ovom biskupovom posjetu i njegovoj službi." U svom izviješću ne
spominje Rajić, ali neke stanovnike sela krizmava i u spisku piše da su iz
Gorica. Treba shvatiti da je tada Rajić, u crkvenom pogledu pripadao kuda i selo
Gorice
Na prostoru izmedju Rajića i Njivica
nalazi se seosko groblje.Rajićko groblje je mladjeg datuma od Goričkog i nezna
se gdje su se Rajićani prije sahranjivali. U groblju se sve do ovog posljednjeg
rata nalazila drvena kapelica. Kapela je bila neobičnog oblika, sa teškim
kapcima na prozorima i bila je pod zaštitom
države.
Na stropu su se nalazile razne šare u bojama, a desno od
ulaza na dovratku je bila urezana godina 1821. Čim je groblje osnovano,
seljani
su uzeli zavjet da u groblju bude misa na Malu Gospojinu.
Drugi sličan izvještaj je iz 1786.god. od biskupa fra Marijana Bogdanović. u njemu se spominju Gorice, ali sada kao selo zovičke župe, premda postoji i župa Bijela. Od sela sadašnje Goričke župe spominju se u Zovičkim maticama, Ulović prvi put 1753. god. a u istim maticama spominju se i Rajić, a takođe i Krepšić, ali Krepšić tek kasnije (1792).
Francuski general Dantaur je proputovao Bosnu 1806. god. i kaže, da u brdima preko ljeti nema bolesti, ali u krajevima uz obalu Save vladaju groznice zbog močvara, jer je taj kraj vrlo vlažan. Zimi se ovdje boluje od upala, od prehlada, od zapletenijih bolesti i od očnih upala (radi nevaljalih peći što su stalno dimile).
Po prvom službenom popisu stanovništva, koje su provele Austrougarske vlasti 1879.godine, Krepšić broji 452, Gorice 342, Donji Rajić 233, Ulice 331, Vukšić 615 i Laništa 403 stanovnika.
Pred početak II. svjetskog rata u selo se doseljavaju hrvatske obitelji iz Hercegovine (u selu poznati kao Hercegovci), a nakon završetka rata u selo se doseljava nekoliko obitelji iz okoline Kupresa (u selu poznati kao Kolonisti).
Poslije II.svjetskog rata selo se počelo razvijati. Neposredno poslije rata dijeca su išla u Gorice u školu, da bi se kasnije jedna prognanička kuća preuredila u školu. Selo je zatim napravilo novu školu koja je u srpskoj agresiji potpuno uništena, kao i sve kuće u selu. Zanimljivo je da u selu poslije agresije nije ostala niti jedna čitava kuća.
Prije agresije selo je imalo Nogometni klub "Mladi zadrugar" (osnovan 1965), koji je okupljao ne samo omladinu sela, nego tu su igrali i mladići iz drugih susjednih sela i iz Brčkog. D.Rahić je imao jednu prodavnicu, stanicu za otkup mlijeka, zatim kavanu, gdje se u večernjim satima igrala Čikvina, od čijih prihoda se finansirao nogometni klub. Pred ovaj zadnji rat izvršena je rekonstrukcija niskonaponske mreže, pri čemu su u selu postavljene četiri trafostanice, u selo je uveden telefon i asfaltiran put kroz selo. Sa gradom, selo je bilo povezano redovnom autobusnom linijom.
Po zadnjem popisu stanovništva iz 1991. godine selo je brojalo 364 stanovnika, od toga 269 Hrvata, 79 Srba, 6 Muslimana i 10 ostalih.
Početkom zadnjeg rata 1992. god. selo se našlo na prvoj liniji bojišnice. Hrabri branitelji sela, organizirani u 108. Brčanskoj brigadi, su u nekoliko navrata uspjeli odbiti napade srpskih postrojbi, koji su htjeli zauzimanjem sela proširiti tkz. koridor. Pred Božić 1992 daleko nadmoćniji neprijatelj uspio je potisnuti našu odbranu i time zauzeti selo. Poslije toga je počelo sistematsko pljačkanje sela, da bi ga nakon toga u potpunosti i uništili.
Poslije agresije počeo je polagani povratak stanovnika na svoja porušena ognjišta. Uz pomoć svjetske zajednice veliki dio kuća je obnovljen. Kroz selo je popravljen stari asfaltni put koji je bio prilično oštećen. Kroz selo su ponovo provučeni električni vodovi, obnovljena je škola, napravljen arterski bunar (koji ni dan danas ne radi), nedavno je asfaltiran zaseok Gutići, a postavljeni su i telefonski kablov, pa i telefon radi. Na seoskom groblju je postavljena nova drvena kapela, na mjestu gdje je bila stara. Na Jakšića meraji sagradjena je kapela. Selo nema gospodarskih objekata, tako da većina stanovništva radi u Brčko DC. U selu postoji samo jedna mala prodavnica, koju vodi Marko Šimić-Šole. U planu je i izgradnja crkve, za čiju izgradnju je dobivena saglasnost.
Hrvati, iz Donjeg Rahića, stradali u agresiji:
- Antunović Marko (Markan)
- Antunović Ljuba (Markanova žena)
- Gutić Marijan (Bracko)
- Ivaković Ivo (Krka)
- Ivaković Toma (Andrijin)
- Jakšić Zoran (Žućo)
- Josić Pavo (Šefanov)
- Šimić Franjo (Šožin)
- Šimić Dragan (Ilkin)
- Knežević Kata
- Knežević Marko
Molim sve koji imaju neke podatke o Donjem Rahiću da mi pošalju E-mail :