Hraste moj

Na kraju kao i na početku
opet smo sami, ti i ja
Na tvome stablu rana više,
na mome srcu rana više.
Hraste moj stari.

Na kraju ljeta jednog
šuma lišća i, glasova mnogih,
tišina naša je tu ,
snijeg i ja koja te grlim.

Na kraju kao i na početku,
opet smo ti i ja.
Dvoje sa ožiljcima sami.

Tvoje stablo, bolom izbrazdano.
Moje pjesme, bolom protkane.
Hraste moj, prijatelju vjerni.

Stari moj

Umoran si, a tako ponosan.
Krošnjam tvojim, prkosiš životu.
Granu po granu, sijeku ti ljudi
ne primjećujući suze što ti teku.
Stari moj.

Umoran si i mirišeš sjetom.
Čuvar si tajni i svjedok vremena.
Onaj što nijemo prešuti boli,
pustivši suzu samo.

Gord si i snažan, ma šta da čine.
Šumiš ljubavlju, onima što čuju.
Rane su samo priče o bolu,
što gordi uzmu, bez da kunu.
Šapneš mi stari moj.
 

Hrastu

Kad sklopim ruke oko tvog stabla,
u duši osjetim tebe, kako dišeš.
Oči kad sklopim, čujem te Hraste
i nijemo slušam tvoje priče.

Usnama kada ti koru dodirnem,
nježan si, poput perja za mene.
Šapnem ti sjetno, dušom umornom.
Čuvaj mi tajne, ja čuvam tvoje.

Rukama kada, milujem te nježno,
kada zagledam šta ti nedostaje.
Najčešće čujem uzdah tvoj:
"Miluj mi rane tako me bole"
 

Mom Hrastu

Sami smo, borama tvojim
moje suze teku
Toplina suza grije nas,
da ne promrznemo u hladnim noćima

Sami smo, ti i ja
Ja i moja usamljena ljubav.
Daleko od svijeta, očiju
ljubim te..
tiho i sakriveno od sveg.

Sami smo, u čudnom svijetu.
Tragovi karmina na ranama tvojim
pokušaj moj su bespomoćni,
da zaliječim rane, onom koga volim.
 

Pod krošnjama

Pod krošnjama tvojim ljubih
Pod krošnjama tvojim šaputah
sastajah i rastajah se iz ljubavi

Pod krošnjma tvojim plakah
i boli bolovah usamljeno
Pod krošnjama tvojim pisah pisma
što nikad niko, čitati neće
Stari moj Hraste

Pod krošnjma tvojim oplakivah sudbu
Molih i oči upirah u nebo
Ti pokazavši mi da i munje udarac,
podnijeti može stablo.
Šapućeš nježno
" ne predaji se"
Ti uvjek snagu daješ mi za dalje.
 

Visoko u krošnjama

Visoko u krošnjama tvojim
ptice mi pjevaju o jugu
Mehko lišće i male grane
tu je gnijezdo moje sakriveno
Tvoj dar meni

Visoko u krošnjma tvojim
skrijem se od svijeta i zemlju napustim
dok me čuvaš granama moćnim
pogledom tražim jedan svijet daleki

Visoko dignu me grane tvoje
i ptice donesu glasove drage
Utješiš tako često me,utješiš
stari Hraste

Njišuć me nježno u krošnjama tvojim
Podijeliš samnom vidike svoje
zato te volim, tako volim
jer to čine samo oni što se vole

Korijeni Hrasta
 

Ledja slaba teret što nose
na hrapavu koru mog dragog naslonim
Sklupčam se medju žilama moćnim
i, oči sklopim da duša predahne

Tijelom prostruje valovi tihi
dragi me moj miluje nježno
Sapćuć mi sjetno
Plači..plači i, dušu mi otvori

Milujem korijenje snažno i duboko
što zemlju u kojoj se zače i ljubi

I, plačem..plačem tako tiho
suzama starom Hrastu zborim
Oh, hraste moj ti imaš korijenje
a,moje polako već se gubi
kalemljeno širom svijeta
na obalama novim
 

Ti imas dusu

Ti pamatiš bezbrižne osmjehe moje
Ti pamtiš moj lik iz nekih drugih dana
Ti svjedok si moj nijemi


Ti znaš priču života mog
sve moje rane i, ko ih zadade
Ti znaš sve o meni, znaš
Moćni moj stari Hraste

Ti znaš kome pišem pjesme
i kome brodove puštam da plove
Ti znaš, tako mnogo znaš
ali, ne izdaješ tajne moje

Ja znam da mnogi te vole
i, znam da mir pružaš mnogima
Samo ne znam koliko ljudi čuje šapat
Mog starog Hrasta
što tako veliku dušu ima
 

Svjedok ljubavi

Stoljećima stare priče su tvoje
Ispod krošnji tvojih, suze i smijeh
vremena prošlih još zvone,
u noćima tihim kada šumiš mi

Stoljećima stare priče
o, ljubavima što se sastajaše
u sjenki tvojoj zaklinjuć na ljubav
dok si ih čuvao u okrilju svom

Stoljećima stara duša tvoja
poznaje vremena razaranja i bola
ali, o njima i ne zbori

Ti si odluku donijeo tihu
da pričaš samo o ljubavi
što ti je uvjek liječila boli
milujuć i brišuć suze teške
tvoje nepomične duše
 

Hrastu
Postoji jedno mjesto
jedna obala i prijatelj jedan
što uvjek me čeka

Postoji mjesto mira
u svijetu buke i bijesa
postoji krilo jedno toplo
gdje mogu pronaći snove

Postoji jedna ljubav
što bez glasa mi priča
što bez ruku miluje i tješi
To si ti

Postoje svjedoci bajki drevnih
Postoje mudri što šapatom zbore
i dubinom bora svjedoče

Postoje dvoje što se vole
a, to smo ja i ti
Hraste moj umorni
 

Znam

Oh, znam ja taj bol Stari moj
Znam kako je kada grane lome
Znam kako je kada sijeku ih
Poznajem tu tupu bol

Oh, znam ja kako je Stari moj
Kada ruke širiš a, ostaju prazne,
kada želiš reći a, usne nijeme
I, bez zvuka suze što padaju poznajem

Oh, znam ja kako je kada te ne vide
jer tiho vrištiš, bez glasa
jer ne proklinješ,
vec samo podnosiš hrabro bol
i, ne brojeći ožiljke više

Oh, znam ja kako je to
sam kada si sa bolom svojim
i, znam koliko ljubavi je u tebi
što nepoklonjena živi
Znam...
Slični smo ti i ja Stari Hraste moj

Pričaš mi..
 

Pričaš mi..
o Hrastu tvoje mladosti
Slušam tvoju priču
Slušam.. vidim Hrast jedan sneni
što tvome tako sliči
i, smiješim se

Pričaš mi..
o tajnama ispod krošnji
Vremenima kojih nema više
Hrastu što u sjećanjima tvojim živi
a, kao da još je tu ..
Pričaš mi,
zanesen njegovom ljepotom

Slušam te u mislima dok pričaš
vidim osmjeh tvoj,
mada smo daleko
Znam da u mislima si kući
nasmiješen ispod Hrasta starog
Hrasta života tvog
 

Sanjaj... sanjaj

Ispod krošnji, u bijeloj tišini
satima sjedim promzrla na klupi
Pogled upirem u moćne krošnje
a, ti spavaš, a ti šutiš nježno

Ispod krošnji, sklapam oči
Sunce se osmjehujuć odnekud dodje
miluje mi lice i suze briše
suze tihe,
od svijeta skrivene

Ispod krošnji, tiho ti pjevam
dok ptice slijeću na umorne grane
Očiju sklopljenih, nježnu pjesmu pjevam
sanjaj mi sanjaj.... Hraste moj
dok sunce ne grane

Stari Hrast

(od Leptirice)

Sjedim sama na staroj klupi,
dok stari hrast granama njiše,
nosi riječi srca moga:

"Nema ga nema više"

Utišaše se koraci poslednjeg prolaznika,
i cijeli park prekri tama,
tad stari hrast tiho prošaputa:

"Sama si sama"

Ustajem lagano sa stare klupe,
i htjela bih kuci poci,
tad stari hrast ponovo zacvili:

"Ostani mozda će doći"
 

Sjetno čekanje

Šutimo..u beskraj misli odvedeni
danima sjete..
Ne pričam ti više, ne pričas mi
uzdisaji danom zvone..
i krv iz rana teče...
Stari moj..

Plačemo..kapima rose sjajne
kupamo jutra šutljiva..
budimo naš svijet..
jedno uz drugo možemo,
suzu pustiti..
Stari moj...

Čekamo...beskrajno dugo
da već smo zaboravili šta..
Slušamo..uzdahe zelenog jezera
što tajne naše zna..
U nadi da vratiće se..
čarobnih dana naših sjaj

Ti znaš..

Ti znaš..da u ponoć samo
moji koraci zvone..
ti znaš da niko drugi doći neće
u krilu tvome da sanja

Ti znaš..da i očiju slijepih
putevi tebi me vode..
I da spokoj tražim u noćnom cvrkutu ptica
na usamljenim stazama

Ti znaš..da me tišina zove
da slušam šapate trave u noći
da ljubim tebe..i da te pokrivam
suzama duše moje..
 

Uzdisaji u noćima

Oh, jesi li čuo uzdisaje?
Oh, u zjeni prekrasnoj plač?
Oh, ispruši ruke prijatelju
da zagrlimo je..

Oh, jesi li čuo jecaj ptice izgubljene
što na stazi umire..
Oh, čuješ li i ti ono što ljudi ne žele
Hraste moj..

Oh, čuješ li koraka davnih zvuk
svih onih ljubavi neživljenih
što pod krošnjama tvojim počeše
i noćima šuljaju se kao sjenke
Oh, čuješ li i ti..
Ono što ljudi ne žele

Oh, čuješ li pjesmu bagremova
kojom dozivaju proljeća dah
Oh, čuješ li prijatelju moj
obale u noći ..bez stvarnog sna

Pogledaj dušom

Ako ikada dodješ.. na obalu snova,
tu gdje Stari stražar moje tajne čuva..
Ne koračaj brzo..budi pažljiv
jer snena obala živi

Ako te puti dovedu.. u svijet pun tajni,
sjedi mirno poslušaj tišinu..
Šum lišća, cvrkut ptica,let leptira..
hod gusjenice čuj..
i znaćeš šta vidim i osjećam

Ako te ikada dovedu puti,
na staze kojima koračaju sanjari,
zaboravi svijet žurbe i nemira..
povjeri jezeru svoje boli..
Dopusti ptici da te pjesmom liječi,
vjetru da tugu odnese daleko,
Hrastu starom da ti šapne..
da i tebe voli neko..

Svijetovi tišine

Tihe su noći naših šapata,
tihe su riječi tajne,
tihe su suze ptica i kamenja,
tih, naš svijet je.. tih

Tihi su otkucaji tvoga srca,
tihi, da čuti mogu se samo dušom,
tiha je pjesma.. ili plač jezera,
tih, naš svijet je.. usamljen i tih

Tihe su izrečene tajne,
tiho su urezani znakovi,
tiho je vrijeme.. rasuto obalom
tihi su oni što se vole...

Zagrli me

Zagrli me..rukama moćnim prijatelju,
nemiri dušom opet vladaju,
rane su tvoje otvorene zarasle na kori,
ali, u duši boli..tvojoj i mojoj
zarastaju sporo

Zagrli me.. prijatelju dragi,
plačimo tiho noć skriva nas..
Na tvojoj kori moj umoran lik
i dugo vrijeme šutnje iza nas
slamaju tijelo, slamaju dušu
Plačimo tiho..tiho

Zagrli me..da te zagrlim..
utješi me.. da te utješim..
nedaj me..nedam te...
Zagrli..tiho me zagrli..
noć je.. i niko ne vidi..
zagrljeni da jedno smo mi..

 (StjepanS)

Na ulazu u selo, iz pravca Brčkog, nalazio se stari Hrast. Na raskrižju. Lijevo, se skreće u zaseoke Gutići, Jakšići, Sekulići i dalje put vodi za Lipovac. A pravo put vodi u centar sela i dalje prema Ulicama.Tu je stajao ko zna od kada. Niko u selu nije znao kad je posadjen. Bio je najmanje duplo stariji i od najstarijeg stanovnika sela. Prkosio je vremenu i ljudima. Koliko je oluja preživio. Trgali su mu grane, razbacivali plodove, ali on je poslije svake oluje, bio još veći. Samo su mu bore bile nekako tvrdje i dublje. Ko zna koliko puta ga je pogodila munja, potresao grom. Niko mu ništa nije mogao. Kada je kroz selo prolazio asfalt, gradjevinska firma koja je izvodila radove pokušala je da ga ukloni upotrebljavajući bagere i drugu tešku mehanizaciju. Nakon više bezuspješnih pokušaja morali su odustati. Hrast se nije dao. Kao da je svoje korijenje pustio još dublje, prkosio je i najjačim mašinama. Stajao je gordo i kao da je poručivao: "Ja sam ovde došao prije nekoliko vjekova i ovo je moje mjesto". Bio je simbol postojanosti i poštivanja. Za djecu i omladinu bio je pravi izazov popeti se na njega. A za malo starije... Koliko je tajni čuvao, koliko prvih poljubaca vidio, koliko,koliko...Nebrojeno puta je sakrio, od kiše ili radoznalih očiju, ispod svoje krošnje, zaljubljeni mladi par. Svako od nas ima neku svoju uspomenu na njega.
Bio je svjedok prošlosti. Cijeli dio sela se zvao po njemu "Kod Hrasta". Kao da u selu nije bilo više ni jednog hrasta. Bilo ih je ustvari mnogo, ali on je bio jednostavno Kralj svih Hrastova. On je bio Hrast. Hrast je inače plemenita i ljekovita biljka. Nije mi poznato da li je neko koristio njegova ljekovita svojstva za liječenje neke bolesti, ali je sigurno liječio duše mnogih koji su se našli u njegovoj blizini. Nekada davno tu je bilo i Autobusno stajalište i ljudi su prilikom dugotrajnih čekanja koristili hlad njegove krošnje, da se okrijepe i sakriju od vrućine.
Kažu da Hrast može da živi i do 1000 godina. Ovaj naš nije imao sreće. Ipak je izgubio bitku sa jedinim mu neprijateljem, čovjekom. U ovom zadnjem ratu pao je i on. Oni koji su ga posjekli nisu znali koliko je on nama, stanovnicima D.Rahića značio. Vjerovatno su ga iskoristili kao obično drvo za ogrev. Nisu znali da je Hrast plemenit i da recimo, ako se od njega napravi bačva za vino, vino u njemu dobija bolji ukus. Nisu znali da i viski "sazrijeva" u Hrastovim bačvama. Nisu znali da je ucrtan u svim izvidjačkim i vojnim kartama našeg kraja. Ne nisu znali, a ipak su ga posjekli.
Od nedavno se na njegovom mjestu ponosno viori mladi hrast. On je još hrastić, ali kao da zna na čijem je mjestu .Koristeći sok iz starog panja kao da se nada da će i on doživiti toliku slavu i starost. Neka mu je dug život.
 

Selo, kao selo. Svako bi rekao, ništa posebno. Samo mi, stanovnici D.Rahića, u njemu smo vidili nešto posebno. Nama je to bilo najljepše mjesto na svijetu. "...Ovdje je kao u raju..." znaju reći "domaći" ljudi. Iako moje selo nema kulturno povijesne spomenike, knjižnice, kazališta, solarije, kina, može čovjeku pružiti odmor i zadovoljstvo. Tišina ovdje ima glavnu riječ i uz povremeni orkestar domaćih životinja, cvrčaka, žaba, ptica i ljudi, tu čovjek nalazi odmor za dušu i zaborav od svakodnevnih problema.
Tu čovjek nalazi sebe, tu prepoznaje kulturu naroda i kraja, zavoli je i postaje dio nje.
U selu je bila škola i to samo do četvrtog razreda, jedna prodavnica, čitaonica, koju smo zvali kafana i Nogometni klub. Kafana ili čitaonica, mada joj bolje stoji naziv kafana jer se u njoj osim listića čikvine, koja se igrala kad god je bilo dovoljno zainteresovanih, ništa drugo i nije čitalo. Kafana se nalazila u jednoj kući koja je izgradjena za potrebe izbjeglica nakon II sv.rata i sastojala se iz dvije prostorije. U drugoj prostoriji je bila smjestena Omladinska organizacija naseg sela.Tu su se povremeno održavale igranke. Prostor je bio mali, ali smo mi tu uspijevali vikendom da okupimo veliki dio omladine iz našeg sela, a takodje je to bilo okupljalište i za mladiće i djevojke iz susjednih sela. Mi, mladići iz sela smo se naročito trudili oko djevojaka koje dodju "sa strane". Tu je bila prava trka ko će prvi da ih "zbari".Kad nije bilo igranki tu se igrao bilijar, a ispred kafane se igrala odbojka.
Za igru odbojke nismo nikada čekali da se pojavi dovoljan broj igrača, nego je igra počinjala i kad su samo dva igrača. Najbolji igrači odbojke su bili Vlado i Branko "Zubi". Oni su bili i najveći, skoro dvometraši. Kad nas je bilo više, selili smo se na nogometno igralište i igrali nogomet. NK. "Ml.Zadrugar" je u svojim redovima imao uvijek talentiranih igrača, ali nažalost ni jedan nije napravio neku veću karijeru u nogometu.Svi klubovi u našoj ligi, imali su respekt kad igraju protiv nas, a mi, mogli smo svakoga pobijediti, a isto tako i nenadano izgubiti.
Jedno vrijeme, kad je MZ bila naročito aktivna oko izgradnje Trafo stanica u selu, počele su u kafani da se pojavljuju šaljive pjesme, o tim dogadjajima. Pjesme su se uz gromoglasan smijeh čitale naglas. Poneki u pjesmama spomenuti su se kao bunili, dok bi se neki bunili što nisu u pjesmama pomenuti. Svi su nagadjali o tome ko piše te pjesma i svako je u svakoga «sumljao». Uvijek je neko pjesme doturio do Marjana "Muje" u gostionu, bilo da se radilo o struji, o nogometu, o promašenim ljubavima ili....Dolazak u kafanu je bila "obaveza" svih muškaraca u selu. Ne, nije se tu opijalo, nego se razgovaralo, podbadalo i ljenčarilo. Stalni gosti su bili, naravno Marjan "Ničin" i Ivo "Roki", dvojica dobričina kojima su drugi rado plaćali piće, a i oni su znali počastiti društvo kad su bili bolji sa parama. Roki je bio jedini koji je i sam želio da igra čikvinu i nekoliko puta se vrtila loptica samo za njega.
Nekoliko godina u selu je radila i otkupna stanica za mlijeko. Selo je bilo poljoprivredno i mnoga domaćinstva su uzgajali krave. Sa onim što smo posjedovali, bili smo jako zadovoljni.
Sve je bilo dobro dok jednog dana nije rat zakucao i na naša vrata. Prokleti rat koji je zahvatio našu zemlju došao je jedno jutro i u moje selo, moju kuću, među moje mještane i načinio od nas prognanike, ljude bez vrijednosti...
Sve su porušili, ni jedna kuća u selu nije ostala čitava. Jedanaestoro ljudi je izgubilo svoj život za vrijeme rata. Ne, ne želim sad o tome da pišem. Rat je već odavno završen, obnovljen je veliki broj kuća, odredjen broj ljudi se vratio. Obnovljena je i Osnovna škola, ali ne radi jer nema djece, a selo bez djece je nažalost, selo bez perspektive. Nadam se da će u selu ipak oživiti dječja graja i da se selo neće tek tako ugasiti.
Eh, a kako je nekad bilo......
 

Moje selo (Branko Šimić-Čičak)

Selo malo, stalo nedaleko od rijeke Save i Tinje.Nekad je Raic bio selo gdje su ljudi mislili na buducnost,a sada? o Moj D.Raicu sta ucinise neljudi od tebe?Zar je moralo tako da bude? Zar u srcima tih neljudi nista ljudskog nije bilo?Zar u tim srcima ima mjesta samo za razaranje nasilnistvo i mrznju?O, dali ima pravde dali ce ih stici ruka koja kaznjava za sve svinjarije koje su ti ucinili? Dali te zvijeri u ljudskom obliku osjete ponekad sram zbog svojih nedjela koja su pocinili, ne sigurno jer da su imali stida i samo malo ljudstva to nebi ni cinili.O,Raicu smogni snage i podigni se iz blata u koje su te gamad gurnula,iscupaj se. Iscupaj se ti to mozes i moras da i dalje prkosis zajedno sa svojim stanovnistvom da vidi taj olos ako je razorio nije slomio.Budi opet onaj stari Raic i primi sebi sve ljude dobre volje bez obzira na nacionalnost i vjero ispovjest kao sto si i dosad primao a olosu zatvori sve prilaze jer us ostaje us.Nekada si ljepse izgledao,u tebi je bilo mladosti,zivota,a sada?U tebi su zivjeli radni i posteni ljudi ,nisu bili materijalno bogati a zato su duhovno bili jaki,srca su im bila uvjek otvorena i puna ljubavi i bili su ponosni sto su takvi.Moj Raicu sad si kao orunuli starac podigni ta ramena i uhvati se u kostac sa svim nedacama koje su te snasle.Ustani iz pepela i rasti i narasti, budi jos ljepsi i bolji. Ti to moras ako ni radi cega drugog moras radi onih nevinih zrtava koji su dali svoj zivot da bi pokusli da te odbrane.Podigni se moj Donji Raicu ti to hoces.