Fra Ilija Barišić – misionar u Kongu
Fra
Ilija Barišić
rodom iz Prozora,
već
38.godina djeluje
kao misionar u NR Kongo.
Trenutno je u pokrajini Kivu, župa Kimbulu. U ratom opustošenoj zemlji bio je i
sam ranjavan, ali to ga ne sprečava da i dalje radi
za dobrobit tamošnjeg
stanovništva. Povučen i skroman nije mogao odbiti ko zna koji po redu razgovor
na temu njegovog rada u Kongu.
Razgovor vodio Stjepan Starčević
Kad su došli prvi hrvatski misionari u Kongo?
Naši misionari su u Kongu od 1970. godine. Prvi misionari su poslani od Provincije presvetog otkupitelja iz Splita. Oni su došli u pokrainu Kivu, nadbiskupija Bukavu. Tada se Kongo zvao Zair. Ja sam došao 1972. na malu Gospu u grad Bukavu u misiju Burhal. Tamo sam prošao više misija i 2005. po želji poglavara, pošao u nadbiskupiju Butembo - Beni, u mjesto Kimbulu, gdje smo otvorili župu sv. Josipa. Bio je to povijesni događaj. Svečano otvorenje župe bilo je 2006. kada se slavila 100. obljetnica dolaska prvih misionara u Kongo. Župa u Kimbulu je prvi put otvorena 1925. godine, ponovno zatvorena 1930., sve dok mi nismo došli 2005. godine”.
Kakva je bila tada situacija u zemlji?
Tada je bilo mirno i vrlo fino. Zemlja je bila prilično razvijena i socijalno fino uređena. Država je brinula o školama. Radnici su bili dobro plaćeni i mnogi radnici iz naše župe radili su na plantažama čaja i Kinkine (Cinchona pubescens iz koje se dobija Kinin koji se koristi u medicini kao lijek protiv malarije). Plantaže su držali pretežito bjelci (Belgijanci). Kongo je bio Belgijska kolonija prvo u vlasništvu Belgijskog kralja Leopolda, a 1907 on je predaje u ruke Belgijskoj državi.
Kako se postaje misionar?
Svećenik, misionar se najprije priprema za taj posao. Uči nekršćanske religije (Islam, Budizam, afrički Animizam), zatim uči službeni jezik zemlje u koju ide i plemenski jezik plemena u kojem će živjeti. U Kivu imamo 30-tak jezika i plemena.
Kakvi su vjerski obredi u Kongu. Da li ti obredi imaju i nekih elemenata tradicionalnog vjerovanja?
Postoje dva obreda u Kongu. Naime Kongo je od Vatikana dobio dozvolu da se misa može služiti i po tkz. Zairskom obredu. Specifičnost je u tome da se neki elementi njihove kulture unose u taj obred. Na primjer misnica kod svećenika nije kao kod našeg obreda. Svećenik nosi kožu od Leoparda, u ruci ima koplje i misa traje barem 4 sata. Na početku mise najprije zazivaju svoje pretke, odnosno njihove duhove i njima se zahvaljuju. U tim misama narod aktivno učestvuje u misi kroz dijalog sa svećenikom. Zairski obred je još uvijek jedan eksperiment na određeno vrijeme. Manjkavost tog obreda je što u Kongu ima veliki broj plemena, a samim tim i previše raznolikosti koje se ne mogu objediniti u jedan obred u kojem bi se prepoznala sva plemena.
Postoje li sličnosti u načinu života u Kongu s onim što mi imamo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
Postoje mnoge sličnosti u politici Konga i Hrvatske. U Kongu ima isto mnogo korupcije kao i u Hrvatskoj. Primjeti se da velike sile pokušavaju provesti tkz. Balkanizaciju Konga. To znači da velike sile pokušavaju podijeliti Kongo na male državice, kao što je Balkan podijeljen. Takve državice ne bi mogle živjeti same nego bi bile ovisne o velikim silama. Naime vrlo sličan rat kakav je vođen na Balkanu, vođen je i u Kongu.
Kako vi gledate na početak tog rata. Da li je on nastao u Ruandi radi te male državice ili je Kongo bio glavni cilj tog rata?
Moje mišljenje je da rat koji je počeo u Ruandi nije počeo radi Ruande, jer je to mala državica bez ekonomske važnosti. U Ruandi je bilo relativno lako početi rat. Tamo žive dva plemena Hutu i Tutsi. Tutsi vladaju zemljom, a samo ih je 12%. Hutu se pretežno bave poljoprivredom. Ta dva plemena je bilo lako zavaditi, za samo dvije godine rat je prešao i u Kongo. Cilj rata je Kongo, odnosno da se svrgne Kongoanski predsjednik Mobutu. Mobutu nije htio služiti velikim silama, u prvom redu Americi, nego je išao u Kinu i s Kinom uspostavio dobre ekonomske odnose. Kina je počela investirati u zemlju što je zasmetalo velikim silama, koje su tad rat prebacile u Kongo.
U tim ratovima jedna izuzetno ružna slika su djeca vojnici. Kome je u interesu djecu tjerati u rat i od njih praviti vrlo surove vojnike?
Za mene je to jedan način uništenja jednog naroda. Na taj način se mijenja demografska slika jednog naroda. Mnogo djece u tim ratovima gubi život. Uništavaju se obitelji. Mladež se truje mržnjom i tu je mržnju jako teško iskorijeniti. Na taj način sukobima nema kraja, što za sobom povlači potrebu za međunarodnom vojskom. S tom vojskom dolaze i drugi koji otvaraju svoje urede i svojim uticajem pokušavaju naturiti svoj način razmišljanja. Dolaze i mnoge vjerske sekte.
Kao sredstvo rata pojavljuje se i u Kongu kao kod nas u BiH masovno silovanje?
Fenomen je potpuno isti. Najprije neljudsko ponašanje u ratu. Žrtva je i ovdje narod, koji više stradava nego vojska. Poseban je odnos prema izbjeglicama, jer oni koji su otišli sa svoje zemlje nemaju se gdje vratiti. Tu vidim isti program rata kao na Balkanu. Postoji još jedan fenomen vezan za masovna silovanja. Naravno da je bilo jako mnogo silovanja, ali zahvaljujući međunarodnim organizacijama taj se broj napuhava. Službenici u tim organizacijama daju po 50 dolara svakoj upisanoj silovanoj ženi, a 50 dolara dobijaju oni kao proviziju. I jedna i druga strana imaju ekonomsku korist od tih upisa, pa mislim da se mnoge žene prijave radi ti para, a službenici u tim humanitarnim organizacijama na taj način pravdaju povjerena im sredstva.
Kakav je odnos prema toj djeci kad se vrate u svoje sredine odakle potiču?
Mi po župama tu djecu primamo i za njih otvaramo zanatske škole. Međutim veliki je problem što toj djeci nedaju da se vrate kući. Njihovi ratni šefovi primaju plaću za rat od nekoga i oni ne dozvoljavaju djeci vojnicima da odu. Takvu djecu koja žele da odu iz tih jedinica ubijaju, odnosno jednostavno ih likvidiraju.
U nekim Afričkim zemljama postoji problem Albino djece. Kakva su vaša iskustva na tom polju?
U sredini gdje živim to je manje izraženo, ali postoji toga i kod nas. Takva djeca ne idu u grad, ne pojavljuju se u javnosti. Mi u župi pokušavamo na pozitivnim primjerima pokazati da je to Božiji dar, međutim postoje organizacije koje prave pravi lov na Albino djecu. Mislim da seoski vračevi nemaju toliko uticaja da bi to mogli raditi bez veće organizacije. U mojoj župi živi 4 Albinosa, koji redovito dolaze u crkvu. Čak je jedan Albino šef orkestra u jednoj kapelaniji.
Pričali ste da se mnogo ljudi bavi poljoprivredom. Da li je ta zemlja kultivirana za polj. proizvodnju?
Dok je Kongo – tada Zair bio kolonija sve je to bilo kultivirano. Izvozili su kavu,čaj i kinkinu. Negdje 70-tih godina Mobutu je Zair – Zairinizirao, što znači da je sve plantaže dao domaćem stanovništvu (šef je mogao biti Zairac, a bjelac samo njegov savjetnik). Većina bjelaca nije htjela pod tim uvjetima raditi, a Zairci su bili nekvalificirani za te poslove, pa su mnoge plantaže propale. Pojavila se inflacija i novac je postao bezvrijedan. Kasnije je došao rat i na taj način je skoro potpuno uništena poljoprivredna industrija. Da bi ljudi izgradili zemlju i preuzeli industriju u svoje ruke potrebno je da idu u školu i da se školuju. Škole se plaćaju, a većina stanovništva je siromašna pa tu imamo još jedan problem. Mi u župi iz humanitarne pomoći koju dobijamo iz inostranstva, većim dijelom iz Hrvatske, gradimo škole i trudimo se koliko je to moguće da djeca završe osnovno i srednje školovanje. Takođe pomažemo da djeca iz našeg kraja idu na fakultete, kako bi ta djeca jednog dana pomogli svojoj zemlji. Kongo je bogata zemlja prirodnim bogatstvima(zlato, dijamanti, bakar, kobalt). Svako od nas ima u svom džepu malo Konga, jer se mobilni telefon ne bi mogao zamisliti bez Tantala koji se dobija iz rude Coltan, a ona se vadi u Kongu.
Što se jede u Kongu?
Jelo zavisi od kraja u kojem se živi. U centralnim pokrajinama najviše se jede pura od kukuruza. U Kivu, gdje ja živim najviše se jede manjok. To je biljka od koje se pravi kaša kao pura, a nekada se miješa manjok s kukuruzom.
Kad se jede meso?
Meso se jede kad je neka fešta. Jede se kozije, kokošije ili zečije meso. Plemena koja se bave lovom jedu i meso divljih životinja. Postoje i plemena koja se bave uzgajanjem krava, pa onda jedu i njihovo meso. Za svadbu redovito kolju i svinju.
Kako to da se na Ekvatoru mogu uzgajati i svinje?
Ekvator prolazi kroz našu župu. Ali pošto smo mi na velikoj nadmorskoj visini (1750m), klima je blaga i mogu se uzgajati i svinje. Temperatura je ugodna, kiša pada svaki dan, ali je zemlja isprana i bez umjetnih gnojiva usjevi su vrlo ograničeni.
Poznato je da mi kao narod jako mnogo volimo sport. Koji se sport igra u Kongu?
Najviše se igra nogomet. Mnoga djeca znaju za Šukera i druge poznate nogometaše. Malo ih se bavi boksom, a drugih sportskih disciplina skoro da i nema.
Pričali ste da se toj zemlji najviše može pomoći kroz školovanje njihove djece. Imate li neku ideju kako to provesti u djelo?
Mi smo izgradili mnoge škole u Kongu, ali se školovanje djece plaća pa smo zamislili da svi koji žele mogu preuzeti kumstvo nad jednim ili više djece kako bi im se omogućilo školovanje. Godišnje školovanje osnovnoškolca kuma košta 50 eura, srednjoškolca 100 eura, a studenta 300 eura. Kumovi dobiju imena djece te na kraju godine njihove ocjene i pisma zahvale od djece. Napominjem da su ovo godišnji iznosi koji su neophodni da bi jedno dijete moglo pohađati nastavu. Posebno u ovo predbožićno vrijeme sjetimo se i riječi Isusa Krista; ” Tko primi RADI MENE JEDNO DIJETE kao što je ovo, MENE PRIMA”. Dijete je najveće bogatsvo i najobilniji Božji blagoslov! Da, primite svoje Kumče kao Božji Dar i Blagoslov..
Detaljnije podatke o načinu kumovanja možete dobiti od mjesnih dušebrižnika ili direktno od fra Ilije na adresu:
Fra Ilija Barišić,
ofm
Kimbulu/
Butembo
R.D.
Kongo
Fra Ilija hvala vam mnogo na razgovoru, ostanite nam i dalje tako veseo i vitalan jer ste potrebni ljudima kod nas , a posebno u Kongu.