Intrevju s dr. Rokom Markovinom objavljen u Slobodnoj Dalmaciji i na nekim BiH portalima svakako zaslužuje da se objavi i na naši stranicama. Članak je zanimljiv po tome što po reagiranju naših južnih zemljaka nisu samo Posavci daidže i sarajavske sluge. "Izdajica" ima i među njima. Dr. Markovini imputiraju da je "poblesavio". A je li tako procjenite sami iz ovog inervjua.
Razgovarao: Damir Pilić/Slobodna Dalmacija
Tko je u pravu u pogledu hrvatske politike prema Bosni u 90-ima: predsjednik Josipović ili premijerka Kosor?
- Kosor je u pravu, ali za prvi rat. A Mostar je zapravo uništen u drugom ratu, a tu Muslimani s pravom osjećaju da su izdani i da im je zabijen nož u leđa. Sve što je Kosor rekla, rekla je istinu – Hrvatska je vodila obrambeni rat, a tzv. JNA i četnici bili su agresori. Ali to se sve odnosi na prvi rat 1992. godine, koji je bio rat između četnika i “ostatka svijeta”, a Hrvati i Muslimani branili su se zajedno.
Želite reći da su u pravu i Kosor i Josipović?
- Kosoričina istina nije kriva, ali to je samo pola mise, pola istine. A
Josipovićevo žaljenje za užasima koji su se događali, obuhvaća drugu polovicu
istine. I ne može se, ako je riječ o isprici u Ahmićima, spominjati
velikosrpska agresija na BiH i Hrvatsku jer ta se agresija odnosi na prvi rat,
a Ahmići su bili u drugom ratu. Kosor očito ne razlikuje kad je premijerka, a
kad je predsjednica HDZ-a.
Je li onda Kosor u pravu djelomično, a Josipović potpuno?
- Ivo Andrić je jasno napisao, još prije 100 godina, da “svakih 50 godina na
ovim prostorima pametni ušute, budale progovore, a fukara se obogati”.
Josipović je progovorio i imao je o čemu govoriti. Samo što ni on, ni itko do
sada, nije rekao kako su se fukare obogatile.
Kako ocjenjujete njegov posjet Ahmićima?
- Taj znak pijeteta našeg predsjednika prema žrtvama znak je iznimnoga
ljudskog poštovanja, što su prepoznali i reis-ul-ulema Mustafa Cerić i
kardinal Vinko Puljić, koji su se, u društvu predsjednika Josipovića, prvi put
nakon 18 godina zajedno pojavili na jednom mjestu, što je golema stvar za
Bosnu i Hercegovinu.
Da se vratimo malo na početak 90-ih. Kako je uvođenje demokracije izgledalo u
Bosni?
- Nacionalne vođe sva tri naroda obećavali su tada “brda i doline” i narodi su
im povjerovali. Ja procjenjujem da je u tom trenutku oko 80 posto Hrvata iz
BiH stalo uz HDZ, oko 30 posto Muslimana uz SDA i oko 90 posto Srba uz SDS.
Mislite da su Muslimani, u odnosu na druga dva naroda, bili značajno manje
zainteresirani za svoju nacionalnu stranku?
- Smatram da ih je na početku svega 30 posto bilo uz SDA, i to Muslimani sa
sela, malo je Muslimana građana išlo pod Alijine skute. Do nacionalne
homogenizacije gradskih Muslimana došlo je tek u tom drugom ratu. Njih je
homogenizirala Šuškova politika u HZ-HB-u, njihova je homogenizacija došla kao
zadnja i stoga je ona i danas, nekako, najčvršća.
Kad ste prvi put uočili što se sprema za Bosnu?
- Sedmog siječnja 1992. Gradimir Gojer i ja otišli smo iz Mostara u Grude na
sastanak s pokojnim Matom Bobanom. Tri smo sata raspravljali o razmišljanjima
da će neizbježno doći do rata, ali da je pametno sačekati barem da prođe zima.
U tom razgovoru prvi put nazirem mogućnost podjele na istočnu i zapadnu
Hercegovinu, s Neretvom kao granicom.
Između koga?
- Između Hrvata i Srba. Pokojni Boban mi tad kaže: “Mi moramo do vode”, što
znači do Neretve. Na to sam mu rekao da je to nemoguće dok je ijedan Musliman
živ jer su Cernica i Donja Mahala vjekovno muslimanske četvrti.
Što je dalje bilo?
- U travnju 1992., u Sarajevu i Bosni počinje rat u kojem se Hrvati i
Muslimani zajedno bore protiv četnika. Taj je prvi rat riješen u dva mjeseca,
a Mostar je, po mojoj procjeni, u tom ratu bio uništen nekih 30 posto. Ostalih
70 posto uništeno je u drugom ratu dogodine, ali to je samo u materijalnom
smislu – prava šteta je nastala u međususjedskim odnosima, djeca se otad uče
krivo, druga strana je otad svima “druga strana”. A zašto ja mogu ići na tu
“drugu stranu”? Pa zato što nemam nikakva duga prema toj strani. Dok ne dođe
do obostrane isprike i iskrena priznanja, neće biti sreće.
Kako je to izgledalo tada, uoči drugog rata?
- Sve je bilo normalno do 19. travnja 1993., kad su se počele naslućivati
tenzije između HVO-a i Armije BiH. Konačno, 9. svibnja, u pet ujutro u Mostaru
počinje drugi rat.
Taj u kojem se, kako kažete, Muslimani s pravom osjećaju izdani od Hrvata?
- Da. Muslimani su se u prvom ratu naoružavali preko Splita, njihove
izbjeglice bile su udomljene u Dalmaciji, ranjenici su se liječili u splitskim
bolnicama... i kad im je to uskraćeno, oni su ostali bez ičega. Šesnaestog
travnja počinjen je pokolj u Ahmićima.
Je li se u Mostaru tada znalo što se dogodilo u Ahmićima?
- Znalo se odmah za Ahmiće, ali se nisu znali razmjeri – nitko nije rekao da
je pobijeno cijelo selo. Ako to nije bila državna politika, onda treba reći da
je to bilo “jedno stado koje se otelo kontroli”, i treba svejedno tražiti
oprost. Ako je to sve uradio pokojni Šušak sa svojim istomišljenicima, onda je
pokojni Tuđman bio loš predsjednik. A ako su to uradila obojica, onda su
obojica za to odgovorna.
Oni su tvrdili da je onakva Bosna neodrživa jer različiti narodi ne mogu
živjeti zajedno?
- Laž je kad se govori da nismo mogli skupa. Zašto su istodobno stradali
Vukovar i Mostar, gradovi s najvećim postotkom miješanih brakova u bivšoj
Jugoslaviji? Zato jer su to bili gradovi iz udžbenika, školski primjeri kako
različiti narodi ne samo da mogu živjeti zajedno, nego u tom zajedništvu mogu
živjeti vrlo kvalitetno.
Vi ste jedan od samo šest zastupnika u Skupštini BiH koji su 1995.
glasovali protiv Daytonskog sporazuma. Zašto?
- Tada je protiv Daytona glasovalo samo pet Posavljaka iz HDZ-a i ja. Postupio
sam tako zato što Dayton nije pravedan. Zato jer je to bilo amnestiranje
agresora koji su Daytonom dobili 49 posto Bosne, umjesto da ih se kazni za
agresiju. Da su nas pustili još 15 dana, četnici bi bili protjerani do Crnog
mora jer smo mi bili u velikom napredovanju, i tek bi onda bila mirna Bosna.
Dakle, bili ste protiv postojanja Republike Srpske?
- Naravno. Bio sam protiv Daytona i zato što je nepravedno da tri
konstitutivna naroda imaju samo dva entiteta, što znači da je hrvatski narod,
kao najmanji konstitutivni narod u BiH, u nepovoljnijem položaju u odnosu na
druga dva naroda. Rekao sam već tada da je Dayton početak nestanka Bosne. I
danas mislim da je tako.
Tko je kriv što se hrvatski narod u BiH prepolovio?
- Politika HDZ-a BiH, bilo da je djelovala u sklopu opće politike Republike
Hrvatske, ili samostalno. Možda je takva politika bila izazvana strahom od
osnivanja muslimanske države, ali činjenica je da se velika većina Hrvata iz
Sarajeva, još na početku prvog rata, preselila u Mostar i Hrvatsku. Svi haaški
uznici imaju stanove i nekretnine u Hrvatskoj, a i velika većina onih koji su
pokrenuli taj neostvarivi projekt – jer Bosna se ne može podijeliti bez
ostatka – sada žive, a neki i rade u Hrvatskoj.
“Fukare” su uzele 19.600 DEM koristeći se imenom moga oca
Kažete da je Josipović zaobišao „fukaru koja se obogatila“?
- Ne samo on. Nije to spomenuo nitko do sada, a davale su se neke potvrde, kao
novčana nadoknada za sudjelovanje u ratu, koje su dobivali i stariji ljudi,
poput mog pokojnog oca koji je dobio potvrdu na 19.600 DEM, a koji se nije
maknuo iz podruma i stana za svo vrijeme ratovanja.
Pa je li vaš otac dobio te novce?
- Ma kakvi. Nitko od tih ljudi nije dobio te novce, jer na njih nisu imali ni
pravo, budući da nisu ni sudjelovali u ratu. Ali netko je te novce, koji su
dolazili iz Hrvatske, vjerojatno uzeo. Jer kako drukčije tumačiti veliki broj
danas bogatih ljudi, koji su prije rata jedva „vezivali kraj s krajem“?
Vjerujem da bi i porezni obveznici u Hrvatskoj, koji su sve to financirali,
voljeli znati gdje su ti novci završili.
Iz ratnog dnevnika dr. Roka Markovine: DAN KADA JE POČEO RAT U MOSTARU
9. svibnja 1993.
Počelo je negdje oko 5 sati i 11 minuta, u zoru. Žestoka pucnjava i granate,
čini se oko Sjevernog logora, koji se danas zove vojarna ‘Tihomir Mišić’.
Trese se moja osmokatnica kao da je od papira... Gruhalo je sve do 8 sati bez
prestanka. Svi na svakoga. Uključio sam Radio-Postaju (postoji i Radio-Stanica
Mostar; Postaja je na zapadnom dijelu, a Stanica na istočnom dijelu Grada, a
sve udaljeno onih 30-ak metara duljine improviziranog Titovog mosta).
Ćela Topić, koji se u ulozi desnoga krila ‘Veleža’ snalazio puno bolje nego u
ulozi zapovjednika Grada, obraća se ‘dragim svojim sugrađanima’ putem
Radio-Postaje... Jamči Muslimanima da ih nitko neće dirati i da predaju oružje
HVO-u i prihvate njihovo zapovjedništvo. Traži da oni koji se žele predati,
nose ‘bijele krpe’. Opet žestoko granatiranje. Beirut – totalicus.
Trojica bojovnika HVO-a s hrvatskom trobojkom na lijevoj ruci pretražuju
stanove. Vodi ih jedan moj radnik iz ‘Sokola’. Zvone mi na vrata. Otvaram.
Pitamo se za zdravlje. Komšija Ranko, preko puta, umire od straha. Rekao sam
ovima koji su zvonili, ‘s trobojnicom’, da budu mirni i da im ja jamčim da ih
iz ovog ulaza ne čeka nikakva opasnost. Marica iz prizemlja skuhala im je kavu.
Odlaze.
HINA javlja o napadu muslimanskih snaga i Zukinih ljudi na Mostar i da je HVO
preuzeo obranu grada. Puštaju se na Postaji čudne poticajne pjesme, od ‘Jure i
Bobana’ pa dalje. Program vode Zlata Brbor i Veseljko Čerkez. UŽAS! Armiji BiH
dan je ultimatum da se do 10.30 imaju povući iz kina ‘Partizan’, ‘Šantićeve
škole’ i ‘Elektroprivrede’ iz Cernice, zgrada u kojima su obitavali, te da će
ih se, u protivnom, gađati topništvom iz svih raspoloživih snaga. Muk je.
U 10.30 započinje teško topništvo HVO-a djelovati po gradu. Izgleda da
ultimatum nije urodio plodom. Gruhanje se nastavlja... Opet snajperi, pa
topništvo. Tamo, čini se kraj Neretve, sve se ruši... Ana silazi od Makse i
veli da... komšija Vide s osmog kata plače jer je mali Lukić, ne znajući o
čemu se radi, poslao onu trojicu koja su obilazila i tražila ‘balije’ kod Tule
na VIII. kat, koji se upravo vratio s ‘prve crte’, da ga uhapse, ali ga je
stari Vide spasio. Tko zna do kada...
Izgleda da gori ‘Revija’ i sve one zgrade oko kina ‘Partizan’ u Šantićevoj.
Izgleda da gori i nešto oko ‘Kluza’ i ‘Vranice’. S ‘Panorame’ na Žovnici
gruhaju topovi i tenkovi... Tuče se Zalik i Pasjak. I tamo gori... Ponoć je.
Granate, vatra, plameni jezici, ali iz grada prema periferiji, ruševine, krv,
pustoš i smrt... Ni Muslimani nisu janjad... možda su stvarno i napali vojarnu
‘Tihomir Mišić’, ali mi koji smo se probudili jutros u 5.11, znamo odakle je
što, i kad, i koliko sa ‘zapada’ ovoga grada dolazilo.
Slobodna Dalmacija