Prof.dr.sc. Dragutin Gutić

Kratke crtice mog životopisa

Kažu, kad sam došao na ovaj svijet u Donjem Rahiću, da su «nebo i zemlja gorjeli» od ljetne žege, 28. srpnja 1953.g. Dođoh kao prvo dijete sada pokojnih Stjepana i Jele Gutić (rođene. Šimić – iz Boća). I bio sam, pričali su, tako slab da sam treći dan po rođenju «obamro», te da me je zagovor Blaženoj Djevici Mariji i Sv. Ani vratio među žive.
Eto, taj zagovor, kroz sva svoja životna iskušenja sve više shvaćam, razumijem, nije bio trenutan, već me prati cijeli moj život. Kao i sva seoska djeca, djetinjstvo provedoh u njivi čuvajući krave, pomažući roditeljima u poljskim radovima, igrajući se sa djecom po prašnjavom sokaku, u avliji. Godine su prolazile. Vidim sada – brzo. Urezala su mi se sjećanja na osnovnu školu u mojem Rahiću i Brčkom, te na Ekonomsku školu u Brčkom. Odlasci nedjeljom i blagdanom na ranu misu, potom sjećanje na pok. velečasnog Zvonimira Blažuna kojem sam tada rekao da želim postati svećenik. No, nije tako htjelo biti.
Nakon ekonomske škole otišao sam na Ekonomski fakultet u Zagreb 1972.g. Burno i tmurno vrijeme. Naviještalo je veliku kišu koja se eto dogodila dvadeset godina kasnije. Vrijeme sječe svega što je nosilo hrvatski duh i predznak. Moj veliki prijatelj i kolega, nesuđeni moj profesor, naš hrvatski Mendela, dr. Marko Veselica me često podsjeti na te dane. Sjećam se tada je još stajalo njegovo ime na jednom kabinetu Fakulteta. Njega nije, naravno bilo. Dali su mu novi kabinet u Lepoglavi. Kao od šale završio sam taj fakultet, drugi u generaciji od upisanih dvije tisuće studenata, prije redovnog roka – za tri i pol godine. Vratio sam se u Brčko, jer sam kao stipendista tadašnje mesne industrije «Bimex» trebao «odraditi» četiri godine. Nažalost, nisam tamo bio dobrodošao. Ubrzo sam shvatio da sam im kao Hrvat i katolik «strano tijelo» i činili su sve da mi to stave do znanja. Odlazim u vojsku, za koju mi je toliko žao zašto sam je uopće služio. Po povratku 1978.g. napuštam Rahić, Brčko i odlazim u Makarsku..Tamo sam našao dobar posao u jednoj tvornici, te se i oženio. Tada su nastupile godine teških razmirica sa mojim roditeljima, braćom, sestrama. Jednostavno nisu me htjeli shvatiti, razumjeti, prihvatiti moj život i moju obitelj (suprugu i kćer). Nažalost, traje to i dan danas. Sve više vjerujem da je to dio moje sudbine i da je to dio mog životnog, pa i svojevrsnog križnog puta.
Uz rad sam 1981.g. uz teška odricanja, pomalo napušten od svih osim svoje obitelji, završio postdiplomski, magistarski studij na Sveučilištu u Zagrebu iz oblasti socijalne psihijatrije i postao tada jedini ekonomist u zemlji (b. Jugoslaviji) koji ima zvanje magistra socijalne psihijatrije (medicinske znanosti).I danas je tako u Hrvatskoj. Nisam imao sredstava da tada doktoriram ovu oblast. U sjećanju mi ostaju brojna maltretiranja i sumnjičenja tadašnjih komunističkih struktura grada Makarske kojima nikada nije «išlo u glavu» kako sam ja eto ekonomist stekao zvanje magistra psihijatrije. Umjesto čestitki, postao sam im «trn u oku» i «bosanac kojeg treba dovesti do Ploča i dati mu nogu u guzicu da se vrati odakle je i došao».
Krajem 1986.g. na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu završavam, opet uz teška odricanja doktorski studij, te uspješno branim doktorsku disertaciju i stječem akademsko zvanje doktora ekonomskih znanosti. Doktorirao sam na temi iz oblasti ponašanja potrošača i opet bio «trn u oku» tadašnjim vlastima, jer su skoro svi tada stjecali svoje doktorate na marksizmu, a ja eto na teoriji i praksi «trulog zapada».Potvrdio sam time svoje «odmetništvo» od pravovjernog sustava socijalističke gluposti i zatucanosti.
Pritisci nisu prestajali. Odlazim iz Makarske u Donju Stubicu (Hrvatsko Zagorje) na mjesto ravnatelja tamošnjeg doma zdravlja. Tu me je zatekao i rat. Zbog bolesti trajnog karaktera, nisam bio sposoban za vojsku. No, oni koji trebaju znati, znaju moj doprinos Domovinskom ratu. Moja skromnost, dostojanstvo i ponos nisu mi dopustili da uzmem nikakve zasluge, nikakva odličja. Smatrao sam ono što sam tada učinio da je glas moje savjesti, moj dug napaćenom hrvatskom puku. Kako nisam bio pristaša politike koju je vodio Franjo Tuđman, postao sam nepoželjna osoba. Kada mi je poginuo brat Marijan – Braco, umjesto sućuti njegovi poslušnici počeli su raditi i sve činili da mi oduzmu hrvatsko državljanstvo i da me istjeraju iz Hrvatske. Bio sam na rubu izdržljivosti i snage gledajući preobraćene četnike koji se kite hrvatskim državljanstvom, a eto ja sam toj i takvoj Hrvatskoj nepoželjan i opasan. Ostavljam Donju Stubicu 1992.g. i dolazim u Zagreb sa dva svežnja obiteljskih stvari. Izbjeglica bez statusa izbjeglice. Doslovce na ulicu. Osnovao sam tada svoju privatnu tvrtku koju imam i dan danas. Zbog bolesti supruge 2002.g. vraćam se u Makarsku gdje živim i sada.
Tijekom svoje karijere bio sam profesor na brojnim visokoškolskim ustanovama: Ekonomskom fakultetu u Brčkom, vrlo kratko, razumljivo (kolegiji «Psihologija rukovođenja», «Poslovno komuniciranje»), Tehnološkom fakultetu u Zagrebu (kolegij «Ekonomika i marketing»), Fakultetu za uslužni biznis Novi Sad (kolegiji «Strateški menadžment», «Menadžment događaja»), Veleučilištu u Kninu (kolegij «Strateški menadžment»), Koledžu «Agora» u Zagrebu (kolegiji «Marketing», «Istraživanje tržišta»), Veleučilištu u Požegi (kolegij «Procesni menadžment»). Sada sam redoviti profesor na Fakultetu za menadžment resursa u Mostaru (kolegiji «Menadžment ljudskih resursa», «Menadžment okoliša», «Organizacijsko ponašanje»).
Do sada su mi objavili 16 knjiga. Na mnogim mojim knjigama u podacima o autoru uvijek počinje: Donji Rahić, 1953. Da tu sam počeo. Tu je sve počelo. Znadu me kolege često pitati: A gdje je taj tvoj Donji Rahić? Ne znam kakav su odgovor očekivali, ali siguran sam, zapazio sam, da mnogi su ostali pomalo iznenađeni. Ne znam zašto, jer ja i danas ne govorim ni «kaj» ni «ča». Po govoru sam ostao, a želim i ostati isti, nepromijenjen, prepoznatljiv. Vjeran onom istom govornom izričaju koji sam naučio u svom Donjem Rahiću. Brojni studenti, i ne samo moji, i kolege profesori na brojnim fakultetima u Hrvatskoj i BiH me znaju preko mojih knjiga.. Neki samo naslovi knjiga po kojima me visoko cijene su: «Ponašanje potrošača», «Strateški menadžment», «Istraživanje tržišta»…Više ih je i meni teško sve nabrojati. Sve su to knjige koje nadmašuju postojeću literaturu i postaju nezamjenjivim udžbenicima sadašnjim i budućim generacijama i svojevrsni priručnici brojnim menadžerima. Pokušao sam računati – preko tri stotine menadžera u Hrvatskoj me poznaju. Nisam točno ovo rekao- ne znam koliko njih.. Moja knjiga, udžbenik «Menadžment ljudskih resursa» po mišljenjima brojnih autoriteta izvan Hrvatske, spada u sam vrh svjetske literature.
Napisao sam i stotinjak znanstvenih radova od kojih veliki broj njih donosi jedinstvene, izvorne, do tada u svijetu nepoznate metode, sadržaje i pristupe u marketingu i menadžmentu. Nekih od mojih znanstvenih izvornih radova su indeksirani u prvom i u svijetu najcjenjenijem i najpoznatijem časopisu «Journal of Marketing» koji izlazi u organizaciji krovne marketing organizacije ne samo u SAD-u, već i u svijetu (AMA- American Marketing Association).
Brojni kolege iz svijeta su mi često govorili da dođem k njima. Ugledna su to sve, svjetski znana sveučilišta. Kažu, trebam im. Eto ja sam zadovoljan i sa postojećim. Lijepo mi je i u Mostaru. Često odem na obalu Neretve, kao nekada na obalu Lukavca. Neretva i dalje teče, a Lukavca nema – ostao je samo u mojim sjećanjima. Ma, teče i on. Znam.
Deset knjiga sam još napisao i pokušavam iznaći izdavače. Želim za života napisati i objaviti barem 50-ak knjiga. Vremena su teška. Znam, ali vjerujem u onaj zagovor Blažene Djevice Marije i Sv. Ane. Znam da dragi Bog želi da ostvarim neke Njegove planove i da sam dio tog plana. Idem naprijed dokle god bude volja Njegova.

U Makarskoj, veljače 2012.

Prof.dr.sc. Dragutin Gutić